share on Facebbok share on Twitter share on Google plus share on Pinterest e-mail to a friend

Српски   |   Srpski

Bojte se, ja nisam čovek, ja sam vuk.
Ja ne pričam i ne pišem, ja zavijam.
Ne zavijam što me je strah, ne zavijam što sam besan.
Zavijam da bi me čopor čuo moj, da bi me čuli vukovi,
Da bi me čule vučice, da bi me čuli vučići, 
Da bi se okupio čopor moj;
a kada se okupi čopor moj... bojte se psi!

- Car Dušan Silni
		

Tajna Staroga Grada

Stare Vatre Opet Plamte

Goran Poletan


∞

Između zidina drevnoga grada,
koje prekrivaju zemlja i trava,
viševjekovna tišina vlada
i neumitnost zaborava.

Ništa ne sluti na dane slave,
ulice pune vesele graje,
hrabre vojnike, mudre glave,
prepune zlata carske odaje…

A nekad je tu život cvao,
posebno u tople ljetnje dane,
kad bi se narod okupljao
na velikom trgu, oko fontane.

Baš jedne takve večeri ljetnje,
mlada djevojka, božanskog lika,
zapazila je, tokom šetnje,
mladića, vojnog zapovjednika.

Prošla je, gordo, dignuta čela,
i, kao slučajno, nakratko stala.
Dva su se pogleda na tren srela...
i dva su srca zadrhtala!

…I pade mladi centurion,
bez borbe, koplja ili mača…
Od svake sile, spozna i on:
magija ljubavi je jača.

Osjeti slabost u stomaku,
u snažnim nogama nestade snage,
izgubi drugu želju svaku,
osim da vidi te oči drage.

Samo je na tren pogledao
te oči - masline zelene,
i lako, bez borbe, postao
rob - ne vojske, već žene.

Od nje mu nije bilo lijeka,
jer nije odlazila mu iz snova.
Da ga bar pogodi od čovjeka
strijela, a ne Amorova…

Gonjen magijom ženskih draži,
zaboravi na sve drugo
i poče, zaljubljen, da je traži
…i nađe je, ne prođe dugo.

…I sav ozaren ka njoj krenu,
spreman da joj svoj život preda,
ali ona se samo prenu,
ne udostojivši ga ni pogleda.

Ona je, svjesna svojih moći,
igrala ljubavnu igru vješto.
Znajući da će joj morati doći,
odglumi da je ljuta nešto.

I ode, praćena robinjama,
ni malu nadu da najavi…
Kao da ne zna da srce slama,
njemu, laiku u igri ljubavi…

Naučen da nastupa direktno,
nije se snalazio na ovom polju,
a ona igraše tako spretno
da bi teško našao bolju.

Potpuno neiskusan u takvom boju,
gdje nervi odlučnu bitku biju,
kopnio je u nespokoju,
nemoćan da gradi strategiju.

Kada bi uspjevao da je vidi,
ni glas ne mogaše da joj čuje.
Izgledala je kao da se stidi,
kao što djevojci i dolikuje.

Ona, kad dozna sve o njemu:
ko je i šta je, od kakva soja…
primjeni dobro poznatu šemu,
kako da ohrabri našeg heroja.

Kao slučajno, prođe kraj njega,
dozvolivši da joj pogled uhvati,
pogled, za njega važniji od svega,
dovoljan da mu svu nadu vrati.

Kada ga pogleda još jedanput,
vrati se junaku sva stara snaga.
Uzbuđen, zadrhta kao prut,
kada ugleda dva oka draga.

A ona osmjeh nije krila,
osmjeh što jasno obećava,
da bi ga više ohrabrila…
I njegov san postade java!

Trebalo joj je još par dana,
da mu pomogne da se odluči.
Ženi je hrabrost Bogom dana,
mladić se dugo sa stidom muči.

Dok njoj je ponos djevojački
nalagao da bude uzdržana,
njega je oblivao znoj mrtvački,
od treme - do jednog dana:

Urodila je opet plodom
poznata, ženska, taktika stara…
i priđe joj nesigurnim hodom
i poče da joj se udvara.

…I uskoro je svake noći
slušao slatke riječi njene
i gledale su im se oči,
netremice, zaljubljene.

Tako je bilo i noći ove.
...Pričaše ko koga više voli
i sanjaše zajedničke snove,
…kad straža povika: Mongoli!!!

Zgrčiše im se mlada lica,
u bolu koji srce slama.
Znali su za zvjerstva tih ubica,
bez milosti i bez srama.

Čuli su za sudbinu gradova
u koje bi se oni slili.
Zar njih da zadesi sudba ova,
baš sada kad su srećni bili...?

Obuzela ih je strava.
Znali su dobro šta ih čeka,
čuvši kako se približava
iz daljine divlja dreka.

Pristizali su sa svih strana,
već su ih bila puna polja...
Ne bi im bila ni dobra hrana
sva vojska gradska, pa ni bolja.

S kula su komandanti grada
gledali, zamišljeni, nijemi…
Znali su, jedina su im nada
visoki gradski bedemi.

…Ali osvajači su znali
kako sa ovakvim gradom,
mnoge su već bili osvajali
borbom i dugom opsadom.

Borbe su počele istog časa!
…Ljestve i kuke na zidine,
ratni pokliči iz sveg glasa
i kiša strijela iz daljine.

Napadači su u času
krenuli na bedeme smjelo,
ali ih odozgo odmah zasu,
već pripremljeno, ulje vrelo.

Dok jedni nazad, uz bolne krike,
drugi napred, u talasima…
Prekrili polja…! Od te slike,
krv se u žilama ledila svima.

Danima je to trajalo,
borbe, dan iza dana,
ali u gradu, malo po malo,
ponestajala je hrana.

I poče snaga da im pada,
kraj su čekali svakog časa...
Nije postojala čak ni nada
da bi im odnekud bilo spasa.

…Al’ nada dođe iznenada!
i to od samih napadača,
koji zatražiše od grada
da plati otkup i danak plaća.

K’o i njihovi djedovi prije,
gradski su oci znali šta će.
Vidjevši, od borbe vajde nije,
riješiše: svaki otkup da’će.

…Da uzmu blaga kol’ko im drago:
pristadoše na ucjene…
ali Mongoli, uz svo blago,
tražiše i sve mlade žene.

Neki rekoše: da’ćemo im žene,
mi ćemo sebi lako naći druge.
On skoči i reče: - dajte im i mene,
ja ću ionako umrijeti od tuge!

- Kakve su ovo kukavičke priče!,
pa ti si uvijek u boju prvi…
tebe se, u stvari, sve ovo ne tiče,
ti si ionako slovenske krvi.

- Zaboga, kakvi ste to vi ljudi,
da ne žalite rođene kćeri...?
Znajte: sam Bog će da vam sudi,
proklete bezdušne latinske zvijeri.

On nije shvatao da su oni
oduvijek tako opstajali,
da nisu bili ratu skloni…
Čast bi i otkup lako dali.

Kleo je svoju sudbinu kletu
što mu uzima ono najdraže,
za njega najvažnije na svijetu…
Zašto baš to Tatari traže?

…A nisu tražili od Boga mnogo,
samo da imaju jedno drugo,
ali nije im baš pomog’o…
Ne trajaše im sreća dugo!

Tek što su je bili okusili,
oteše im je iznenada.
Sve srećne snove, što su snili,
rušila im je ova opsada.

Odluči: on će da je brani,
dok god u njemu života ima!
Nađe je skupljenu uz zid, na strani.
Tresla se kao da je zima...

Samo je tiho zajecala,
kad ju je nježno zagrlio.
Da će ih dati, već je znala.
To više niko nije krio.

-Neću te dati! - tješio je.
- Da mi te uzmu, nema te sile…
Radije ćemo u smrt oboje…
- Al’ tad se pojavi, stric mu, Mile:

- Oblak će uskoro sa našim doći,
grad mu zaštitu zlatom plaća.
Poslah Igora još prve noći,
već mu je vrijeme da se vraća…

Te im riječi dadoše nadu,
da će se sudbina smilovati
i učini im se na zapadu
da već se naziru srpski ati.

Dal’ su to bili konji njini,
il’ im se samo činilo oku...?
Tad Mile spozna u daljini
figuru poznatu, visoku.

- Jest! To je Igor. Ne lažu oči!
A eno i Ratibora...!
Znao sam da će i on doći...
I uvijek prvi biti mora...!

Eh, taj ne može bez takmičenja,
on nikome ne da preda se.
Pa ni starost ga ne mijenja...
Vidi se odmah: Ljutića rase!

Al’ ne daju se ni ostali:
Koji će barjak stići prije...?
Mnogi s Mongolima ratovali...
stare, iskusne, megdandžije.

Na barjacima grbovi slavni,
od svuda gdje je srpskog roda.
Proslaviše ih preci davni,
ko da pomisli čast da proda...?

Sa Lene, Sene, Dvine, Drine,
Dunava, Rzava, Drave, Save,
Dona, Oba, Laba, Cetine,
Rajne, Majne, Volge, Morave,

Bodre, Visle, Bojne, Bojane,
Bosne, Neretve, Tise, Nemana,
Severne, Pive, Marice, Sane...
- javili su se sa svih strana.

Svako je pleme momke dalo
da čast mu brane u armiji,
tražeći da, kad bi se ratovalo,
baš oni budu najhrabriji.

Bodrići, Ljutići, Ordovići,
Silure, Macure, Balte, Drobnjaci,
Lemovići, Krivići, Braničevići,
Lužići, Severi... – svi junaci.

Zovu ih Srbi, Serbi, Sorbi,
Suebi, Vendi, Vindi, Veneti...
Nepobjedivi su u borbi,
na konju svaki k’o da leti.

Džinovska rasta, poznati svima...
Strepaše na zemlji svaka rasa,
bilo na zemlji, il’ morima,
da s vojskom na njih ne nabasa.

Po plemenima bijahu zvani,
a i po predjelu u kom žive,
po polju, brdu, il’ rijeci znani,
dobijajući tako nazive.

Poljani, Poljaci, Polaci jesu
Srbi iz ravnice, polja.
Brđani, Hrvati, Hrbati... gdje su?
- Uvijek izaberu brda najbolja.

Krajišnici su, il’ Ukrajinci,
kada su na granici - kraju...
Zagorci, Lesi, Šumadinci...
kada pri šumi prebivaju.

Derevjani, Lužičani i Užičani
zovu se po drvetu i šumi - lugu,
Bosanci, Rašani, Polabljani,
Zećani... po riječnome okrugu.

Pomorci, Primorci kad su uz more,
Prečani kad su preko rijeke,
Ratari gdje se zemlja ore,
Ljutići kad su naravi prijeke.

I da ne dužimo više priču...
Primjetili su bili Tatari,
kako se niz brda već primiču
Srpski vitezi, znanci im stari.

Kad kan ugleda strašnu sliku,
odmah mu pade na um šta će:
dok je još imao priliku,
pred njih posla pregovarače.

Ovi odmah s bijelom zastavom,
krenuše dolazećim Srbima,
pozdravljajući ih pričom lukavom,
kako dovoljno plijena ima:

- Podijelićemo sve sa vama,
kako to samo braća rade.
Došli smo sa istim namjerama,
ne treba međ’ nama biti zavade.

Evo, uzmite šta vam drago,
mi ćemo uzeti što ostane.
Znate da naš kan ne bi lag’o
i da se drži riječi dane.

Izjašiše Oblak i Ognjen,
dok su im bijesno rzali ati:
- Grad mora biti odbranjen,
za njega ćemo ratovati!

Ne pogađate se sa drugima
kad je na vašoj strani sila,
a sad kad nas isto ima,
borbenost vas je napustila.

Vaš kan je dobro znao
da nam zaštitu Latin plaća
i da je zemlju našu napao.
U gradu su nam mnoga braća!

Naše je momke starosta dao
da grad brane i trgovce,
za šta Latin je obećao
vino i ulje i zlatne novce.

Mi se držimo date riječi,
pa i kad je Latinu data.
Naš muški nam je ponos preči
od svega zlata i dukata.

Kad bi smo došli nazad kući,
i pred rodbinu našu stali,
znam: gledali bi prezirući,
sve koji su im čast izdali.

Idite! Recite svome kanu,
da su nam momci željni boja.
Il’ neka borbe odmah prestanu,
ili oštrite oružja svoja.

Neka nas čeka ispred grada,
da s nama lično razgovara,
da ‘zalud vojska vam ne strada
... a on za priču ima dara.

Riječi su mu najjača strana,
i Latine bi nadmudrio...
al’ i junak je od megdana...
Našoj bi djeci ravan bio!

Kad vas je više, vi ste jaki.
Evo stavljam vas na drugo mjesto.
Kad bi nestao Srbin svaki,
vi biste došli na sami presto.

Sjevnuše oči Mongolima
i za sablje se uhvatiše.
Da od njih boljih junaka ima,
to nisu mogli slušati više.

- Ne izazivaj puno Ognjene,
jer ako stvarno naljutiš kana,
mogao bi na vas da krene,
pa da zažališ zbog ovog dana.

Nego se moli svome bogu
da mu šamani proreknu tako
da će izgubit’ vojsku mnogu,
inače, Svetovid bi vam oplak’o.

- Svetovidu neka je slava!
On nam je pobjedu već prorek’o.
A vaš šaman...? Možda spava,
ili je od straha već utek’o...?

Al’ ostavimo na miru žrece,
oni će pravu istinu znati.
Nebeske stvari su za svece,
naše je samo ratovati.

Idite, kanu poručite,
da, kad nebeske vide znake,
dođe s ostatkom svoje svite
i nek’ povede vaše prvake.

Naši starosta i velmože
lijepo će ih dočekati.
Pa, kako se oni slože...
Il’ ćemo piti, il’ se klati...

Mongoli konje potjeraše
i sjuriše se niz strminu.
Ognjen i Oblak se nasmijaše,
primjetivši ljutnju njinu.

Htjeli su da kana izazovu
da gore, na njih, s vojskom krene.
Nisu vjerovali tom lažovu
sa kojim nema priče iskrene.

Uvrijedivši ga, mislili su,
da će odbiti pregovore.
Da momci ‘zalud došli nisu,
a svi su orni da se bore...

Ovo je bila prilika prava
da se junoše očeliče;
sutra će na njima biti slava,
jer treba da na pretke liče.

A zar im ima prilike bolje
već da se kale na Mongolima...?
S njima ko dijeli bojno polje,
taj mora lavlje srce da ima.

I ispalo je stvarno onako,
kako su bili i željeli.
Uskoro, mongolska vojska, polako,
u bojne grupe se podjeli.

I Oblak Srbe svoje poreda,
da naprijed stanu štitonoše,
iza njih strijelaca dva odreda,
u kojim nema ruke loše...

Konjica iza, u dugom nizu,
strpljivo na red svoj čekaju,
jer kad Mongoli priđu blizu,
oni će bitku privesti kraju.

Slavni Srpski Krilati Gusari,
kako su ih drugi zvali,
na svojim leđima su, u stvari,
pričvršćena krila imali.

Kada u odlučni napad krenu,
zalepršaju orlovska krila,
stvarajući huku paklenu,
koja bi i vraga preplašila.

...Borba otpoče kišom strijela
i pokličima sa obje strane!
Strijela je nebo zacrnjela,
da poslije kao kiša pa’ne.

Kako su Mongoli bili niže,
strijele im nisu išle daleko,
pa su morali da se približe,
a to je Oblak jedva ček’o.

On tada naredi uzmicanje,
nakoso, gore, korak po korak,
strijelama držeć’ rastojanje,
a vatrom Miletu dade znak.

Onima što su gledali iz grada,
vidjevši kako Srbi uzmiču,
uzmicala je s njima i nada.
Žene su počele da nariču!

Ali Oblak je samo čekao,
dajući gradskoj vojsci vrijeme,
po planu koji je Mile znao,
da se za odlučni napad spreme.

Da ih odmakne od grada malo,
povukao je Mongole gore,
da bi se gradskoj vojsci dalo
vrijeme, iza njih da se stvore.

Kad se iz grada vojska pojavi,
krenu niz brdo Srpska konjica,
kao lavina što sve plavi,
k’o rušilačka divlja bujica.

K’o da se zatresla zemlja cijela
pod kopitama silnih ata,
k’o da su nebesa zagrmjela
od ratnih pokliča srpskih soldata.

Mongoli odmah uvidješe:
bijeg im je bio jedina nada,
al’ tek što u polje nazad dospješe,
napade ih vojska iz grada.

Kada se vojske sudariše,
zavlada zveket oštrih sabalja,
po oklopima što se zbiše,
da se tek ruka s mačem pomalja.

Kada se Srbi među njih sjuriše,
nastade klanica neviđena.
Nije se zemlja vidjela više...
Svud’ tijela mrtva, il’ ranjena!

Jaroslav sa svojim u centar krenu
- baš gdje se najžešća bitka bila.
U pomoć ranjenom Rađenu
dojuri Ranko s lijevog krila.

Rađen, iako krvave glave,
daleko od toga da se predav’o,
nošen krilima stare slave,
sjek’o je sebi prolaz pravo.

Bio je doš’o do samog kana,
gdje je najviše Mongola bilo,
kad su ga napali sa svih strana...
Kao u košnici je vrilo...

On, stari Radun, Gojnik, Bran,
Bogoslav, Verčin i Pribislav,
proslavili su se na taj dan
da ih pominje srpski rod sav.

Uz pomoć Rankove sjajne družine,
koja se do njih hrabro probi,
kana odvojiše od glavnine.
Bran ga obori i zarobi!

Kad su ostali Mongoli vidjeli
da su ostali bez starješine,
više se boriti nisu htjeli:
ponestalo je hrabrosti njine.

Splasnuo im je vojni moral,
izgubili su volju svaku.
Slomio ih je za vođom žal,
vidjelo im se po koraku.

U grupe su bili razbijeni
i opkoljeni sa svih strana,
jer nisu bili naučeni
da ratuju bez vođstva kana.

Oblaku ih je bilo žao
gledati kao siročad neku
Na časnu predaju ih je pozvao,
uz branilaca gradskih dreku.

Priđe mu glavni komandant grada
i poče oštro da smrt zahtjeva.
Kao da on Srpskom vojskom vlada,
Oblaku reče prepun gnjeva:

- Neću predaju! Neka se bore!
Do smrti sve ću ih isjeći.
Ako se predaju tim po njih gore,
poubijaću ih sve mučeći.

Da vide da sa mnom nema šale
i nadaleko da sam najjači...
A mislile su te budale
da su veliki osvajači...

- Polako! Polako! Stani mladiću!
- Oblak ga naglo zaustavi.
- O njima ja, sam, odlučiću,
il’ s njima bitku sam nastavi.

Nisi se tako junačio
dok mi te jadnog ne spasismo,
već si se u gradu, k’o miš, krio.
A šta bi da mi došli nismo?

Bil’ onda tako sjek’o i pek’o
i mučenjem ih ubijao,
ili ih živ ne bi ček’o?
Bijedan si, da mi te je žao...

- Kako ti, Germane, smiješ meni,
komandantu, da se suprotstaviš!?
Reći ću starosti da te smjeni,
ako se pod moju vlast ne staviš!

Vi ste Suebi zato plaćeni
da nam dovoljno vojske date,
a komanda je samo na meni...
Vi se tu ništa ne pitate!

- Ne zovi me Sueb. Suebima nas zovu
samo slični tebi, sa govornom manom.
Ne znaš izgovorit’ Srbin, ti nitkovu,
a smatraš se nekim vajnim velikanom.

Nismo ni Germani, to je vaše ime,
to na srpskom ama baš ništa ne znači,
a na latinskome više ne zovi me...
i ne ponašaj se kao da si jači.

Da imaš obraza, ponizno bi gled’o
ispred onog što te od smrti izbavi...
Ti bi spasiocu svome zapovjed’o,
a do maločas ti se radilo o glavi...

Hodite ovamo ljudi da vidite,
ratnika hrabra, krupna i jaka!!!
Svi ćete sigurno da se zastidite...
Niste vidjeli takvog junaka!

Sjatili su se mnogi, radoznalo,
da vide ko je vrijedan te hvale.
Te su se vrline, kod njih se znalo,
za sasvim normalnu stvar smatrale.

Visoki, jaki, dugoga lica
visoka čela, čvrsta pogleda,
jakoga nosa i jagodica...
K’o mitski heroj svaki izgleda!

Od svijetle do sasvim crne kose,
oštre obrve svaki ima...
Teške sjekire mnogi nose,
volovske rogove na šljemovima.

Kad su vidjeli to stvorenje,
kako Oblaku, onakvom, prijeti,
nastade veselo raspoloženje,
koje je vredjelo vidjeti:

Nastade kikot starih ratnika,
bijeli im perčini na vrat pali,
a samu dreku tog jadnika
mlađi su sa osmjehom gledali.

Stojan, momčina širokih leđa,
gled’o je odozgo na čovječuljka,
s hladnim prezirom, koji vrijeđa,
kao što div bi gled’o patuljka,

a onda se grohotom nasmijao,
što su prihvatili svi ostali...
Prije nego Oblak ih je utišao,
neki su od smijeha na zemlju pali.

Oblak, kad od smijeha se povrati,
opet otpoče sa kritikom:
- ...Ti imaš hrabrosti pred mene stati,
koji se ne klanjam, sem Boga, ikom!

Ti ne znaš jadan sa kim pričaš!
Ti da se, drsko, mjeriš sa mnom...,
sebe i slične da veličaš,
pred mojom, Srpskom, vojskom slavnom...?

Kada bi bilo do same sile,
sve bi na svijetu bilo naše.
I ovaj grad su izmolile,
vođe vam, što ponizno puzaše.

I gledamo vas tako bijedne,
ne shvatajući da postoji
muško bez vrline ijedne
i da se kao žena boji.

Da nisi već platio cijenu,
za zaštitu novac nam dao,
obukao bih te kao ženu
i takvog nazad u grad poslao.

Baš šteta što vas Bog ne stvori
ženama, kad već isti ste žene,
mada se kod nas i žena bori,
i to do smrti, zbog časti njene.

Mada kukavičluk svoj opravdavate,
tvrdeć’ za nas da smo naivni i ludi,
kako ćete u oči žene da gledate,
sada kad su vidjele šta su pravi ljudi.

I to gradova što imate,
dasmo vam za trgovišta,
a vi bi da nekom otimate...?
Ima li u vama razuma išta!?

Ne misliš valjda da bi vi borbom
uspjeli nešto uzeti nama!?
Ne bi sa svojom vojskom svom
protivnik bio našim babama!

Sve što je igdje mjesta i rijeka
- mi smo im svima imena dali!
Dal’ se po vama zovu neka,
dal’ ste po sebi šta nazvali?

Od Tare, Bojne ili Bresta,
do Laba, Neve i Nemana...
Jezika našeg još ne nesta,
od Dublina do Industana.

Sve je to, druškane, bilo naše,
još od najdavnijeg doba.
Oduvijek naši ratovaše
oko Lene, Dona i Oba.

Od Brodice do Branibora,
Vilina, Kovna, Novgoroda...
od leda do stepa kraj Crnog mora,
sem našeg, nema drugog naroda.

Rujansko more se tako zvalo
po Rujnu i našim Ranićima,
a Srpsko je Baltičkim postalo
po slavnim starim Baltićima.

Možete nas zvati Goti, ili Geti...
da na srpskom imenu ne bi bilo slave,
al’ će naše ime u mitu živjeti,
koji će prenosit’ stare sijede glave.

Alarić, Jevrić i Roderić...
za Vizigote ko čuo nije?,
Atanarić i Amalarić
- svi su iz Balta familije.

Ermanarić i Teodorić
- Ostrogota glavešine.
Gajzerić, Želimir i Gunderić
-Vandali, kraljevi Kartagine.

Ko je Velizar, nesretniče,
da nije možda od Latina?
Na koga Rimski carevi liče,
sve sami Srbin do Srbina?

Jesi li vidio biste Cezara,
Vespazijana i ostalih...?
Kod mnogih imena naša stara
- sam Serbius prije svih.

Ko je Teodorić? De mi reci...!
I čije je to prezime...!?
Kako se zvaše tvoji preci...?
Ako li griješim, ispravi me...

Ražesti se tad Latin jako,
ne mogavši da sluša više:
- Ako i jeste bilo tako,
baš vaši nam i poslužiše.

Oni jesu vladali Rimom,
mnogi ga i osvajaše,
al’, omamljeni našom klimom,
prihvataše baš sve naše.

Rim je progut’o mnoge,
k’o živo blato baš!
Kad ti se zaglibe noge,
‘zalud se otimaš...

Njima se jadnim činilo samo
da su osvajali u svom interesu.
A mi što iskoristiti znamo...!!!
Najveću korist nama donesu!

Već smo vam uzeli jug cijeli,
i to pomoću vaših.
Ne znam da li ste previdjeli
da se ja mača još ne maših,

a vi se krvite s Mongolima,
koji nam nisu od vas mrži...
Vas će svaki dan manje da ima
a nas, nek se isti broj drži,

pa ćemo bez i jednog junaka
uzet’ vam kontinent sav.
Nemamo ni visoka ni jaka,
evo, ja nisam ni lijep, ni plav...

a eto, vidiš, vi ste se tukli
da bi ste spas’li ovakva mene
i jedva živu glavu izvukli,
dok mi bi, poput lake žene,

na kraju ponizno pred njih stali
i dali im sve što bi htjeli.
Tako bi glave sačuvali
i nepovrijeđeni preživjeli.

Čit’o sam knjige o vremenu
kada ste najveća sila bili,
ali sada se ćurak okrenu.
Jedne smo s drugim zavadili.

Gdje god se ko-god zavadi,
mi jednom pomognemo.
On od tad za nas radi,
kad god da u rat krenemo.

Jednom kad je sa nama,
nema mu povratka više.
Ne može nazad od srama,
braća ga zamrziše.

Krenusmo tako od Rima,
kada mu kupismo vođe,
koji udari po Galima
i čak vam do Laba dođe.

A ko nam bjehu vojnici!?
Sve sama braća tvoja!
Čak i kao zapovjednici,
tokom najljućeg boja.

Vi ste na obje strane.
Mi samo posmatrači.
Nekad i opklada pa’ne:
- koji je od vas jači.

I vi ćete se tući godinama tako,
dok vas jezicima sve ne razdijelimo,
a tek onda ćemo, strpljivo, polako,
igrati se s vama kako poželimo.

Vi ćete kroz hrabre bitke nestajati
i poslije svake, bi’će vas sve manje,
bratoubilački boj neće prestati
ni kad vam zaprijeti puno nestajanje.

Ako neko od vaših nekada i shvati
šta se to u stvari sa vama dešava,
mi ćemo mu odmah carsku krunu dati,
koja pamti mnogo takvih sličnih glava.

Reć’emo mu: - ti si sada vladar Rima
i cijele slavne Rimske imperije,
klanjamo ti se svi, koliko nas ima...
- i on će zaboravit’ ko je bio prije!

Vlastoljublje, to je stara bolest vaša,
jer u zlatoljublje ono se pretvara,
a sa njim se ratnik k’o žena ponaša,
gledajući samo da riznicu stvara.

Kada je zaslijepljen, onda nam je lako
da njim upravljamo kako poželimo:
pokažemo na vas i kažemo kako
svi pod istom krunom treba da živimo

i kako je on stvarno zaslužio
da vlada čitavim svijetom,
a jezik naš, koji je naučio,
da se smatra stvari svetom.

A kako vlasti nikad nije dosta
i kako glad nema očiju,
malo po malo i ništa ne osta...
A naši se samo smiju

i polako za njim, trljajuć’ ruke,
k’o dio “njegove” nove vlasti...
Bogatimo se bez po’ muke!
Zar ima na svijetu veće slasti...?

- Imaš ti pravo! Sve je baš tako!
- Oblak mu naglo priču skrati
- i zato ćemo sada ovako:
Ne trebate nam više plaćati!

Ionako ste nam dugovali,
kasnite s dankom mjesecima
a, vidim, nismo vam ni trebali,
jer među vama boljih ima.

E’, pa evo vam prilike prave,
da sada pokažete pravo lice
Mongolima, kada se pojave,
koji su za vas “bijedne skitnice”.

Uzeti ćemo im konje i blago,
s nama će poći i momci naši.
Vi onda s kanom - kako vam drago...
Ja lično vjerujem da vas se plaši...

Mi se sa njima odavno znamo,
ratovali smo s njima često,
al’ otkud dođoše čak ovamo...?
Ovdje im nije bilo mjesto.

Vi ste im platili i doveli ih,
da bi se borili protiv nas.
E’, sad se vi borite protiv njih...
Od nas ne očekujte spas!

A što se tiče tvoje nade,
da će nas jednom nestat’ k’o rase,
da vaša može s mirom da krade,
kad bi ti želja i ostvarila se,

vama, takvim, ni to dosta bilo ne bi,
jer vi k’o da niste sa ovoga svijeta.
Sve bi ste na svijetu prigrlili sebi,
bilo čija druga sreća vama smeta.

Mi vas, da hoćemo, možemo zbrisati,
da ne postojite kao narod više,
al’ gledamo ljudski s vama trgovati,
iako nas trgovci vaši oguliše.

Možda ćete jednom kupit’ nam sve vođe
i možda će jezik skoro nam nestati,
ali i hiljadu godina kad prođe
po čelima ćemo se visokim poznati.

I kad bi nas sila neka pokorila,
uvela tuđ jezik u sve strane naše,
imena bi mjesta Srpski govorila
i planina, rijeka... što se Srpski zvaše.

Kad se, pradjedovska, krv opet probudi,
čita’ćemo lako ko smo i gdje bili,
žudeć’ za vremenom kad smo bili ljudi,
tražit jezik djedova, što su nam sakrili.

A kada izbije rijeka krvi vrele,
ponornica što se godinama krila,
otkriće se drevne knjige, požutjele,
skrivena istina da bi zaiskrila...

U to, eto ti našeg junaka,
zaljubljenog, s početka priče.
Kad dođe s Latinkom pred Oblaka,
ovaj zamalo poče da viče.

- Velibore li Velibore...
Latinka, pored tolikih naših!?
Pa zar su naše cure gore?
Baš to je ono čega se plaših!

A zar vam nije svima rečeno
da rasu našu k’o čast čuvate,
jer onaj ko je tim putem kren’o
mora da su mu bačene gate.

Od naših onakvih djevojaka,
kakvih nema nigdje na svijetu:
svijetla, visoka, tanka svaka...
a ti Latinku naš’o prokletu!

Hoćeš da te prokunu naše majke:
Delija a na tuđinku spao...!
Srpkinje hoće srpske snajke,
neudatih im je kćeri žao...

Ionako nam momci ginu
da bi se k’o junaci dokazali,
zar još da dajemo ih i Latinu,
a da ih majka njihova žali...?

- Striče Oblače, od našeg je roda!
Otac joj je, gore, od Ranića bio,
služio je ovdje, k’o kapetan broda,
dok se jednog dana nije izgubio.

Njena ga je majka danima čekala,
ni poslije godina ne gubeći nadu.
Naše joj je ime, Jelena, dala,
da je uvijek sjeća na Srbina Vladu.

Njoj je od malena pričala o ocu,
kao o heroju božanskoga lika.
Sanjaše o njemu, kao spasiocu.
Majka joj pričaše: njegova je slika...

- Čekaj, da vidim! Ne, nije moguće!
Nije valjda kćerka Ranić Vladimira...?
Ista on. Sjećam se, k’o da b’ješe juče,
kada sa četom svojom promaršira.

Jest, brate, ista... Njegovo je lice...
i plava, brate, nije na Latine!
Ista njegove dvije sinovice.
E’, neka vam bude po volji sine!

Svi su ti Ranići isti baš
i svako dijete na njih se baca.
Možeš ih poznati, čim ih ugledaš.
I staro i mlado – ista ljuta faca.

- Ima ovdje Ranića... – pogleda lijevo,
- hodi ovamo, dođi sine Rade...!
Ni sestra mu nije sličnija, evo...!
E’, to ti je kćerka tvoga strica Vlade!

Pogledaše se stričevići,
u očiglednoj nevjerici,
da jedno na drugo toliko liči,
k’o što bi ličilo svojoj slici.

Kad osjetiše da krv im je ista,
grudi im prože neka toplina,
koju izazva ljubav bratska, čista:
bratova zas’ja suza i sestrina!

- Ne! Ona ne ide. Njoj je ovdje mjesto,
jer ona je potekla u ovome gradu.
Takve se ljepotice ne rađaju često
i nećemo Srbima dat’ da je ukradu.

Ne možete tako da kradete žene,
jer kod nas se žena samo kupit’ može,
a za nju nam nećete moći platit’ cijene,
pa i da se skinete svi do gole kože.

- E’, ja idem sama, niko me ne krade
i to idem slatko, k’o da idem u raj.
Idem, k’o da idem kod svog oca Vlade,
‘mjesto njega vraćam se u rodni mu kraj.

- Ti da ćutiš! Tebe ništa ne pitamo.
Žena se ne pita, nego samo ljudi.
Njeno je da ćuti i posluša samo,
gdje će i sa kim će, kad joj se presudi.

- Radije bih s njima jedan mjesec bila,
nego s vama, bijednim, jedan život cijeli.
Ne bih ni živjela, ja bih se ubila,
kada bi me od njih, sa sobom odveli.

Gdje bih ja ovakva, tanka i visoka,
među Latinima sebi našla para:
prave smeđe kose i svijetla oka,
izgled koji od vas sasvim odudara!

Vučica za sebe samo vuka traži,
lisac za nju nije ni pristojna hrana.
Orlici je orao, već lešinar draži,
sokolici soko od goluba gušana.

Ne vjerujem da ste naivni toliko,
da ne primjetite da vas ne poštuju:
ni žene, ni djeca, ni sluge... Baš niko!,
pogotovo kad vam hvalisanje čuju.

Vi se hvališete svojim osvajanjem
u kome vas nikad nije lično bilo.
Nije vas bilo ni u boju manjem,
šta bi se to s vama, jadnim, osvojilo?

Neka im skaradna imena dijelite,
kojima se oni nikad nisu zvali,
rođeno im ime uništit’ želite...
Kako bi tek oni vas takve nazvali?

Tražite od nekih da se Kelti zovu,
što na grčkom znači obični divljaci,
da biste stvorili neku grupu novu,
da bi se dijelili braća i rođaci.

Ali što ih onda zovete Germani,
ili, vašim riječima, oni što su čisti.
Uvijek ste na djelu sramom ukaljani,
samo ste u priči pravi moralisti.

Pohlepa već vam je lica
potpuno deformisala.
Velikih glava i kratkih nožica,
ličite na odvratne gomile sala.

Ko god da je od vas bolji ili jači,
tješite se tvrdnjom da varvari to su
i svaki se od vas u rupu uvlači,
‘mjesto da da primjer u muškom ponosu.

Na sreću mene svu prožima
naslijeđe hrabre krvi njihove,
pa se poistovjetiti s njima
u sate ponosne mogu ove.

- Evo, djevojka je odlučila
- presudi kratko Oblak spor:
- i previše je s vama bila,
kako li preživi jadni stvor...?

A ti ćeš sada da slušaš druge,
dosta su drugi tebe slušali...
i zna’ćeš šta su to noći duge
kad te za slugu budemo dali.

Hoće li ko-god ovog za roba...?
Hoćeš li ti, možda, Nedo?
- Kad bi mi služio vjerno do groba,
ne bih ga takvog ružnog gled’o!

Kad vidim takve, niskoga čela,
široke glave i stomaka...
Ko da ga nije žena na svijet donijela...
Liči mi na Branovog ujaka!

Da uvuče u šegu još koga,
a znajuć’ da Bran ne voli šalu,
začika malo druga staroga,
kako bi stvorio predstavu malu.

- Prođi ti se mojih ujaka!
Imaš i svojih, s njima se šali.
Ako mi samo padneš šaka,
pa kad te desnica moja raspali...

Nedo se uvijek našaliti znao,
čak i kada mu se radilo o glavi,
samo što bi mačem mahati prestao
jedva je čekao da šegu nastavi.

Nekad bi u bi’ci, samo radi šale,
tupim dijelom mača udario koga,
da bi se junoše malo nasmijale...
Par je puta bio i ranjen zbog toga.

Al’ on se ne bi Nedom zvao,
kad bi ozbiljan mogao biti.
Kao da mu je bio posao,
kako ostale razvedriti...

Ognjen i Oblak objasniše
Miletu šta su odlučili,
da grad štititi neće više,
pošto zahvalni nisu bili.

Gostoprimstvo su iznevjerili,
a to se kod Srba ne toleriše.
Umjesto zahvalnosti, drski su bili...
To nije moglo tako više!

Mile tad ode da iz grada
izvede starce, djecu i žene.:
Da ‘zalud nedužan niko ne strada,
pusti i iz tamnice zatočene.

Siđe u podrume i poskida
teške okove svima redom.
U zadnjoj ćeliji nađe kraj zida
mršava diva s bradom pros’jedom.

- Od kad si ovdje starino? Reci!
- upita koščatu, slabu priliku.
- Jesu l’ ti od našeg roda preci?
Ko svoga oca da vidim sliku...!

- Sa sjevera sam, od Ranića.
Kapetan broda nekad sam bio,
dok jednom nisam, poslije pića,
u okovima završio.

U najljepšu sam se zagledao,
pošteno, kao u Srpkinju Srbin.
Da ju je gledao, tad sam saznao,
komandanta grada sin.

Meni je lako na grudi pala,
dok njega gledala je hladno...
Što meni ona je srce dala,
on se oboma osveti gadno.

Kada sam jedne noći pio,
sa svojim, sa Rujna i iz Strele,
nešto u vino mi je stavio
i sluge njegove su me odnijele.

Vjerujem da su me tražili moji,
ali ko ovdje da me nađe...
A šta je slagat’ Latinu, koji
živi od laži, prevare, krađe...

Kada sam se ovdje probudio,
vezan, pred sobom vidjevši njega,
istoga trena sam shvatio
šta se desilo i zbog čega.

Nisam preplašen, već ljut bio
i pljunuo sam mu u lice.
S takvim rangom... a koristio
trikove najniže varalice.

On samo obrisa lice i reče:
- Navići ćeš se ti na mene!
Dolazi’ću ti svako veče,
dok ti sva duša ne uvene.

I gled’o sam ga godinama,
kako mi priča, prkoseći,
o njoj, kako vene sama,
o mome nestanku misleći.

Njeni su bili od Ljutića.
Ćilibarom su trgovali.
Bila bi previše duga priča,
da pričam kako su ovdje ostali.

Ja sam ih snabdjev’o ćilibarom
sa Rujanskoga mora žala,
koristeći se stazom starom
koja je oduvijek postojala,

a onda rijekom do južnih mora,
gdje sam taj jantar odmah prodav’o,
pa nazad, s brodom punim amfora
s uljem i vinom – na sjever pravo...

- Da nisi Vladimir – Mile se prenu
- koji se izgubi, iznenada,
ostavljajući trudnu ženu
da nezaštićena strada?

- Nije valjda još i trudna bila!?
Šta je sad sa njom? Reci! Govori...!
Je li mi sina il’ kćerku rodila,
da li mi dijete Srpski zbori...?

De, dobro, stani! Sve ćeš čuti,
odavde kad budeš izišao
- Mile se uspio otrgnuti
od diva što ga je snažno tresao.

Skinu mu lance. Kratko mu reče
da ima kćerku lijepu k’o vila,
koja je odskora svako veče
s njegovim sinovcem provodila.

E’ hvala Bogu! Ne žalim za muke,
koje sam trpio svih ovih ljeta.
Danas bih umro od sopstvene ruke,
da danas sam čuo da s Latinom šeta.

Kad su izišli uz stepenice,
uz koje Mile ga napola iznese,
Vladimir odmah umi lice,
sredi kosu i obuče se...

Kada njihovi ugledaše
diva što bješe koža i kost,
svi se redom pitati staše:
- ko li je nepoznati gost?

Oblak mu nakratko pogled srete
i odmah sinu mu u glavi...!
- Vodi ga Mile da vidi dijete,
da sazna ko joj je otac pravi...

Priđe mu bliže, suzna pogleda:
- Vladimire, kućo stara...!
- Latin je gledao, lica blijeda,
dirljivi susret dva drugara.

Kada se bratski izgrliše,
Oblak ga pogleda u oči i reče:
- Šta ti dušmani uradiše!?
Šta se desilo? Pričaj čovječe!

Upitaše ga šta je bilo.
Rekoše: tražili su ga na sve strane...
A on njima šta se desilo,
i kako je mogao da nestane...?

- E’, Vlado, sada imaš priliku
da ti taj zlotvor k’o rob služi.
Pravda je krvnik biti krvniku,
nek’ ti se za sve sad oduži...

Latin poče da se odmiče,
ali Vladimir ga ugleda.
- Kuda ćeš kurvo!? - poče da viče.
- Krenuše za njim svi odreda.

- Ne! Morate mi šansu dati,
da pošten dvoboj imam s njim
i morate mi obećati
slobodu, ako pobijedim.

- Kopile! Dvoboj s napaćenim,
iz teškog ropstva što tek se diže.
Ne vjerujem očima rođenim,
da takva hulja zemljom gmiže...

- Odmor ne treba mi za njega,
dajte mi mač i ovak’om...
a da se odmorim noć-dvije svega,
ubio bih ga običnim štapom.

Tek što je Jelena bila stigla,
saznavši za radosnu vijest,
smrt je već svoju ruku digla
da stavi pečat na viteški test.

Mile, nevoljno, svoj mač dade
i tek što ga Vladimir uze,
Latin iznenada napade...!
Jeleni oči prekriše suze.

Bila se sledila od užasa,
kad Latin zamahnu punom snagom.
Među njih htjede skočiti tog časa,
da spasi život ocu dragom.

Kad smrt već bila mu je za petom,
Vladimir se naglo izmače,
napravi iskorak s polu-okretom
i mačem spretno žrtvu nače!

Latin, od čuda, samo zinu,
ne shvatajući šta se dešava.
Ne trepnu, a već niz prašinu
otkotrljala mu se glava.

Jelena pritrča, zagrli oca,
a onda malo se zastidje.
Oblak mu prizna: mačevaoca,
oko mu takvog još ne vidje...

Nedugo zatim, svi iz grada,
krenuše put novog trgovišta.
Od toga dana, tu nikada
niko ne proda više išta.

I uskoro se kolona duga,
krivudava, uz brdo vila...
U gradu osta samo tuga,
da bi tišini društvo pravila.

Ostade priča o smrti grada,
upamćena po sreći samo
i po ljubavi dva srca mlada,
kojih se, evo, i mi sjećamo,

jer pričala se priča ova
gdje god je bilo srpskog roda,
ko zna koliko vjekova,
sve dok im vlastela čast ne proda.

Al’ i dalje ovaj grad svjedoči
o nekadašnjim: časti, slavi,
nikad premašenoj moći...
I sve kroz priču o ljubavi...!